понедељак, 22. септембар 2025.

Svetla koja se gase

 

Godine prolaze, smenjuju se godišnja doba, dan i noć, lica oko nas. Ljudi ulaze u naš život, neki se samo nakratko zadrže, neki ostanu duže, ali svi na kraju jednom odu. Ostaju samo tragovi: glasovi u sećanju, senke na fotografijama, blede uspomene što se gase poput uličnih fenjera pred zoru.

Juče je umrla mamina školska drugarica, Vera, stomatolog kod koje sam odlazila čitavog života. Nisam imala velikih problema sa zubima, ali povremene kontrole, vađenje mlečnih zuba — sve su me vezivale za nju. Pamtila sam njen glas i ruke, što je i prirodno: kod zubara najčešće vidimo samo prste. Njena ćerka ima iste prste, ali nije zubar. Vest o Verinoj smrti otvorila je vrata sećanjima, pa sam počela da brojim sve one ljude koji su nekada činili moj svet, a kojih više nema.

Život mi se učinio kao ploča posuta svetlećim tačkama. Svaka tačka — jedno lice. A kako godine idu, sve više svetala se gasi. Ostaju praznine.

Sećam se Čavre, komšije koji je držao prodavnicu dve kuće od moje. Kod njega sam kupovala „Životinjsko carstvo“ i žvake u obliku cigareta. Sećam se Baneta Šujde, dobrodušnog čoveka dečjeg uma, koji je svakoga pozdravljao sa osmehom. Olge, doktoreve žene, nekada glamurozne dame, a kasnije oronule i siromašne, koja je kod nas dolazila na tanjir čorbe i lepu reč. Nastavnice Milice, koja je imala čudnu i iritantnu naviku da devojčicama podiže suknje da proveri kakve gaćice nose. Milene „šištaljke“, moje frizerke, koju sam tako zvala jer je fen neprestano šištao. Bore Zaginog, ćutljivog komšije što bi s kolicima došao po jabuke za svinje. Dare, babine sestre, koja mi je pravila krofne i strpljivo slušala moje detinjarije.

Marijane, zubarke čvrste ruke i hladnog pogleda, koja je deci često čupala mlečne zube, nekad i uz šamar. Dragiše, koga su deca zadirkivala, a on im odgovarao: „Jebo te Tito!“. Tek kasnije sam saznala da je bio imućan pre rata, da mu je sve oduzeto i da je tako završio — lutajući, pijan, uvek na ivici.

Zagorca, pedijatra koji je lečio generacije dece i dolazio u kućne posete. Mice frizerke, sa crvenim karminom što je prelazio ivice usana, koja je odlazila na bingo u zadimljenu salu punu muškaraca. Cige, mog prijatelja iz nestašluka, s kojim sam delila i smeh i strah. Jedne noći nam je u vikendici pričao jezive priče, toliko da niko od nas nije smeo da spusti noge s fotelje. On je kasnije nestao, i dugo sam se nadala da će se pojaviti, da nije otišao zauvek.

Koliko raznih života, promašenih ljubavi, razorenih snova, nade i čežnje staje u jedno sećanje! Kumovi, rođaci, prijatelji, komšije, roditelji mojih prijatelja… Svi oni bili su kulisa mog sveta. Sa nekima nisam progovorila ni reč, neki su me nervirali, neki činili da se obradujem susretu. Ali svi oni bili su deo ulice kojom sam prolazila, ritma mog detinjstva, zvuka mog grada.

I onda jednog dana — nema ih. Kao da se urušava ceo jedan univerzum koji si poznavao, svet u kojem si živeo. Oni koje si navikao da srećeš u pekari, pošti, kako iznose đubre ili vode psa… odjednom nestanu.

Ali uvek, srećom, negde zasvetli novo svetlo. Neka nova tačkica na ploči života. Novi lik, novo ime, nova priča. I život nastavlja da se širi — između onoga što nestaje i onoga što tek dolazi.

Нема коментара:

Постави коментар

Miris varoši

    Sve u varoši imalo je miris — i ulice, i reka, i ljudi. Letnje večeri vonjale su na lipu i na vlažnu kaldrmu posle kiše. Iz kafana s...